Nastava na daljinu
Nastava na daljinu
Prošla školska godina završila je jako neobično, završila je s profesorima u našim domovima i nama u njihovima. I to sve zbog groznog virusa koji je zavladao svijetom, zaključao nas u naša četiri zida i natjerao nas da se školujemo na daljinu. Tih jutara nije bilo dozivanja moje mame koja me pokušava probuditi, biranja odjeće i spremanja torbe kako bih na vrijeme stigla u školu. Pidžama je bila moja dnevna odjeća osim kada bih dobila neočekivani video-poziv od profesora. Tada bih se na brzinu češljala i povrh pidžame navlačila majicu. Pitala sam se rade li i profesori nešto slično.
Tih dana nije bilo veselog čavrljanja na putu do škole, nego sam dan započinjala traženjem kompjutora koji je ostao zatrpan među knjigama i odjećom. Nije bilo straha hoću li biti prozvana i ispitana pred cijelim razredom, nego je postojao strah jesam li propustila odraditi neki zadatak. Zadaci su, naime, stizali cijeli dan i duboko u noć. Završetak školskog sata i školskog dana nije postojao. Tih dana nije bilo nadvikivanja, dobacivanja, naguravanja za vrijeme užine. Sjedila sam sama u kući ispred kompjutora, okružena knjigama. Nije bilo sreće radi povratka iz škole i veselog bacanja torbe u kut sobe. Tada bi za mene bila sreća vratiti se u školu.
Ponovno smo u školskim klupama i puno toga je drugačije: nosimo maske, dijele nas pleksiglasi i svakog dana brinemo se hoće li netko od naših profesora ili prijatelja oboljeti. Ipak, biti u školi i čitati ovaj sastav u učionici je nezamjenjivo.
Nuša Pedišić, 7.c
