Moj najsretniji dan
Moj najsretniji dan
Pokušavam se sjetiti koji mi je bio najsretniji dan u životu i nikako se ne mogu odlučiti: je li to bio dan kada sam prvi put putovala avionom, je li to dan kada je na ovaj svijet došla moja mezimica, mala sestrična Nina, je li to bio moj
jedanaesti ili dvanesti rođendan, je li to bio dan….
Imala sam mnogo sretnih dana, ali mislim da će mi se najsretniji dan tek dogoditi i to u vrlo, vrlo bliskoj budućnosti. Da budem precizna, ja znam kada će se dogoditi moj najsretniji dan: u petak, dana 5. lipnja 2020. godine.
Mislite li da će moj najsretniji dan doći olako, da u njega nije uloženo jako puno truda, vremena i moje upornosti?
Grdno se varate. Put do najsretnijeg dana bio je jako, jako dug. Prije nekoliko godina silno sam zaželjela psa, ali mama mi je govorila da sam još premala! Nisam odustajala, nagovarala sam mamu. Nakon mnogo godina mojeg truda, mama je pristala. Tata je još uvijek razmišljao. Napokon su se oboje složili. Ne znam bi li se psić tako brzo pronašao, da nije moja baka-teta saznala da su mi roditelji konačno dopustili da imam psa. Ona je oduvijek govorila da svakom djetetu treba pas. Odmah je krenula u potragu. Noću nije spavala smišljajući gdje da pronađe psa, a tijekom dana sjedila je za kompjuterom i pretraživala sve moguće pseće oglase. Posao smo joj otežavali nas troje. Nikako se nismo mogli dogovoriti koju vrstu psa želimo. Vrsta koja se svidjela mami, nije se svidjela tati i obrnuto. Mama nije htjela velikoga psa, tata nije htio psa bez karaktera. Ja pak nisam htjela džepnog psa.
Jednog dana, gotovo potpuno slučajno, pronašao se Coco! Psić s bijelim krznom i crno smeđim mrljama, lice mu je
smežurano s crnom njuškicom, šapice su mu male i roze. Od trena kada je baka-teta pronašla Coco dani su postali
vječnost. A kako sve ima početak i kraj tako će i moje čekanje uskoro završiti. Sutra, u petak, biti će moj najsretniji dan!
Nuša Pedišić, 7.c
