Lukavi zaplet
Lukavi zaplet
Jednoga dana, dok sam igrao igrice, računalo mi se pokvarilo. Ugasilo se i nije se htjelo ponovno upaliti. Odnio sam ga na servis, ali zaposlenik je samo odmahnuo glavom i rekao: “Vašem računalu nema spasa.” To je bio vrlo tragičan trenutak za mene, jer sam to računalo imao godinama. Zakopao sam ga u najdublje dijelove svojega ormara i plakao cijeli dan. Moje jedino mjesto gdje sam mogao pobjeći od ovoga svijeta i problema je bilo uništeno.
Onda sam došao do zaključka kako nema vremena za plakanje; treba mi novo računalo. Zatim sam proveo dan i noć tražeći na internetu po raznim stranicama koje računalo kupiti…i onda se sjetio da nemam novca. Ovo je bio hitan slučaj, pa sam došao do ideje da posudim malo zlata iz rudnika. Googlao sam najbolji rudnik zlata i pronašao patuljački rudnik Zlatna Rupa. Zadovoljan pronalaskom, sjeo sam na svojeg najdražeg magarca Roacha (Da, imam ih više. Možda zato nisam imao više novaca) i krenuo u pustolovinu. Put je bio jako dug i puno toga se dogodilo, ali nećemo sada o tome. Napokon, nakon sedam dana i sedam noći stigao sam u Zlatnu Rupu. Onako škrti kakvi jesu, patuljci mi nisu htjeli dati zlata , koliko god sam preklinjao, ali bio sam spreman na ovu situaciju. Osmislio sam najbolji plan ikada kako bih uzeo malo zlata iz rudnika. Sakrio sam se u grm, zatim izvadio mobitel i zvučnike iz ruksaka i pustio najrealističnije zvukove zmaja koje sam mogao naći na YouTubeu. Patuljci su se uplašili i pobjegli u sigurnije dijelove rudnika , a ja sam ušao unutra s vrećicom u ruci, spreman za uzimanje zlata. Našao sam punu škrinju svježe iskopanog, lijepog, pravog, zlatnog zlata i do kraja ispunio vreću. Ugasio sam zvukove zmaja i spremio se za put kući. Prešao sam par kilometara kada mi je postalo žao patuljaka, ipak su vrijedno kopali cijeli dan da bi imali samo pola škrinje zlata ako ne i manje, pa sam ostavio poruku za sobom na kojoj sam napisao da kada kupim računalo možemo zajedno igrati igre na njemu.
Vratio sam se kući nakon dugog puta i zaspao. Sljedeći dan sam napokon kupio novo računalo i odselio se na mjesto blizu Zlatne Rupe. Patuljci su mi začuđujuće brzo oprostili, pa smo zajedno svake noći od tada igrali igrice. Jednog sam se dana čak i zaposlio u Zlatnoj Rupi. Sada svaki dan rudarim s patuljcima, a po noći s njima igram igrice i živim sretno. Sretnije i punije nego prije.
Andrej Barić
