Čašica razgovora s učiteljicom Magdalenom Marđetko
Mlada i uspješna učiteljica OŠ Petra Preradovića svestrana je umjetnica. Donosimo dio našega razgovora. Intervju završavamo lijepom porukom čitateljima poslanom divno ispisanim autorskim stihovima.
- Čitali smo vaše stihove. Imamo dojam kao da nastaju u jednom dahu. Gdje pronalazite inspiraciju za književno stvaralaštvo?
U pravu ste. Moje pjesme zaista nastaju u jednom dahu. U trenutku kada dobijem inspiraciju, kada mi u misli uplovi slika, stih ili osjećaj, uzmem komad papira i u par minuta napišem pjesmu. Najčešće ju zatim ostavim da prespava i sljedeći dan ju ponovno pročitam. Ako mi i tada dobro sjedne uhu, ne mijenjam ju. Ako osjetim da mi nešto fali, onda slijedi onaj teži dio. Dio kada shvatim da umjetnost nije samo plod inspiracije, već i truda i rada. Nekoć sam više voljela prozu, a kada sam jednom ušla u stihove, nikad se više nisam vraćala tekstovima. Poezija mi je bliža; kratka, a sveobuhvatna, laka, a teška.
- Koji su vam književnici posebno dragi?
Jako volim naše domaće književnike: Dragutina Tadijanovića, Dobrišu Cesarića, Tina Ujevića, Mariju Jurić Zagorku i Vesnu Parun. Ako me se dojmi stvaralački rad pojedinih književnika, tada volim istražiti i njihov privatni život; upravo iz razloga da saznam što ih je u životu guralo i inspiriralo, kakve su bitke vodili, o čemu su maštali. Smatram da na taj način više mogu razumijeti i cijeniti njihova djela.
Život Vesne Parun je, recimo, bio izuzetno zanimljiv – nesretna ljubav, teško djetinjstvo, bolesti, selidbe… Marija Jurić Zagorka bila je jedna od najvažnijih žena u hrvatskoj povijesti, zalagala se za ženska prava,. Živjela je u „muškom društvu“ pa je dobar dio života pisala tekstove pod lažnim imenima. Tin Ujević, možda najveći među boemima, za života nikad nije dobio nijednu književnu nagradu, a danas mnoge nagrade nose baš njegovo ime. Tadijanović je živio preko 100 godina, a bio je predložen i za Nobelovu nagradu. Sigurna sam da je njegova pjesma ”Da sam ja učiteljica” bila unutarnji pokretač mnogim učiteljima da se usude mijenjati svijet na bolje. Skroman i jednostavan Cesarić bio je toliko tajanstven i samozatajan da bi znao kazati: Sve što želite znati o meni, nalazi se u mojim pjesmama.
Tako je nekako s većinom pjesnika i književnika. Ako nešto imaju za reći, to će napisati. Sviđa mi se taj način komunikacije i iz tog razloga volim književnost.
- Postoji li neki školski predmet koji vam je bio poseban dok ste pohađali školu?
Naravno! Voljela sam hrvatski i matematiku, ali obožavala sam psihologiju. I dan danas volim čitati knjige vezane uz ljudsku psihu, ponašanje, ego i dušu. Psihologija je prisutna svuda oko nas, sve ima svoje temelje u njoj. Koliko je konfuzna i slojevita, toliko je privlačna i zanimljiva. Što ju dublje proučavaš, sve dalji ti se čini njen kraj. U tome je ljepota učenja.
- Kako ste se odlučili za svoje zanimanje?
Dolazim iz prosvjetarske obitelji, moja baka je bila učiteljica, moji roditelji su neko vrijeme radili kao profesori u školi, ja sam se nakon uzaludne bitke oko prihvaćanja vrtića, zaljubila u školske klupe i prvog sam se dana u razredu osjećala kao da sam doma. Tada se već u meni rodila želja za učiteljskim pozivom i nijedno drugo zanimanje me nikada nije privuklo više od toga. Točka na i je vjerojatno bilo djelo američkog pisca J.D.Salingera koji je u svom poznatom romanu zvanom ”Lovac u žitu” napisao:
Sad svejedno, stalno zamišljam mnogo male djece kako se igraju u jednom velikom žitnom polju. Na tisuće male djece, a nikoga u blizini… nikog odraslog, mislim… osim mene. A ja stojim na samom rubu jedne grozne provalije. Što mi je dužnost, trebam uloviti svakoga tko se zaleti prema provaliji, hoću kazati, ako netko trči ne gledajući kuda ide, ja trebam iskrsnuti odnekud i uloviti ga. To je sve što bih trebao raditi čitavog dana. Da budem takav neki lovac u žitu. Znam da je to ludo, ali je to jedino što bih zaista želio biti.”
Tada sam shvatila da je to moj put i koliko god da je ludo, ja se zaista nadam da će svi moji učenici jednom kad odrastu, sačuvati ono dijete u sebi koje su doveli sa sobom i stavili pred mene prvog dana škole.
- Po čemu pamtite svoj prvi razred i svoju prvu generaciju?
Svoj prvi razred sam primila u rujnu prošle godine, a ono što posebno pamtim i što mi je osobno bilo jako simbolično jest činjenica da sam u istoj učionici, u istim klupama, među istim zidovima i prozorima gdje sam dočekala svoju prvu generaciju i svoje prve prvaše, također i ja dočekala svoj prvi dan škole davne 1998. godine. Jedina je razlika u tome što tada nismo morali nositi maske i što smo se mogli rukovati i zagrliti. Danas su se naše oči naučile sporazumijevati, smijati i voljeti. Bez obzira na čudne okolnosti, sretna sam i zahvalna na svim tim sitnim i znakovitim slučajnostima koje mi dođu kao potvrda da sam tamo gdje trebam biti.
- Gdje se vidite u budućnosti?
Teško mi je odgovoriti na pitanje gdje se vidim u budućnosti, ali mogu odgovoriti na pitanje kakvu osobu vidim u budućnosti, ili točnije – kakvu bih osobu voljela vidjeti s druge strane zrcala. Voljela bih vidjeti nasmijanu, snažnu, ispunjenu i produktivnu osobu koja živi život punim plućima, okružena s ljudima koje voli, radeći i dalje posao koji voli, koja uvijek teži višim ciljevima i idealima stvarajući, pišući, maštajući i vjerujući!
- Koji su vam glazbeni uzori?
Volim stihove Gibonnija, Olivera i Arsena, ali nemam glazbenih uzora. Široka je lepeza glazbenika koje slušam, od klasike i jazza, preko popa i countryja do rocka i punka. Volim promjene, nešto novo i svježe, a opet se volim s vremena na vrijeme vratiti starim stvarima, bilo domaćim, bilo stranim. Ne bih se mogla lako svrstati i odrediti. Meni se jednostavno sviđa sve, sviđa mi se glazba!
- Čuli smo vašu skladbu ”Zadarska bajka” u izvedbi Libretića. Možete li nam reći više o glazbenim suradnjama koje ostvarujete.
Zadarska bajka je nastala zahvaljujući mojim tadašnjim drugašima, a sadašnjim sedmašima, koji su me inspirirali tijekom stručnog osposobljavanja da napišem pjesmu s kojom ćemo nastupati za Dan škole. U međuvremenu se dogodila i spontana suradnja sa zadarskim Libr etićima pa je projekt osvojio nagradu Naj hita Dječje televizije 2016. godine i na to smo uistinu ponosni. Nakon toga sam napisala i uglazbila još par dječjih pjesmica, ali one nisu išle van zidova škole. Napravila sam pauzu na tom polju, moram priznati, ali mi je želja i već neko vrijeme sam u razmišljanju da poeziji koju pišem dodam glazbenu kulisu i da moje pjesme na taj način odu i ostvare se u jednom drugom pravcu.
- Što vas može razveseliti?
Vesele me moji učenici, ljudi koje volim, dobra pjesma na radiju, zadarski zalasci, samoborske kremšnite, otočke šetnje, slučajni susreti, spontani trenuci, obiteljska druženja, subotnji izlasci, nedjeljna popodneva, jutra bez alarma…
- I za kraj, vaša poruka našim čitateljima!
Mislim da je jako važno da djeca od malih nogu razvijaju svoje talente, da pronađu nešto što vole i što ih zanima i da grade neki svoj put. Da, naravno, hodeći tim putem, ne gaze tuđe snove i ne lome tuđa krila. Da budu dobri i pošteni i da budu svoji. Možda je najbolje da za kraj citiram pjesnikinju Vesnu Parun i nadodam: ”Ako ti slijede korake, ti poleti!”
Pa sretan vam i uspješan let, dragi Petraši i Petrašice!
Naučite djecu
Naučite djecu da se bore za svoje ideale
da pravda ponekad kasni
ali uvijek pobjeđuje
da se ljubav na trenutak sakrije
ali nikad ne nestaje
da dobrota najčešće šuti
ali najduže odzvanja
da ljudi većinom imaju dobre namjere
ali stvari ponekad pođu u krivom smjeru
Naučite ih da budu hrabri
da budu čvrsti i odlučni
da ustraju u onome što je ispravno
i onda kada je lakše odustati
da se nauče zauzeti za sebe
jer se nitko drugi umjesto njih neće
da putem svojih snova ne gaze tuđe snove
da budu ljubazni i koriste lijepe riječi
Naučite ih da sigurno i samouvjereno hodaju
ako se spotaknu i padnu
nek nastave trčati
ako ih zabole koljena i zažuljaju prsti
nek rašire svoja krila i polete
Naučite ih razliku između dobra i zla
između lijepog i neukusnog
između praznih džepova i praznih duša
između časti i kukavičluka
između istine i privlačno zapakirane laži
Naučite ih da vjeruju
u neke ljepše dane i pravednije društvo
Naučite ih da se dive
bez divljenja bit će prazni i nezahvalni
Naučite ih da opraštaju
prvo nama, a zatim svima drugima
Naučite ih da ljube
a sve ostalo doći će već samo od sebe
